„Nemoj plakati“, „Nemoj se ljutiti“, „Nemaš se čega bojati“ i „Nije to ništa“ najčešće izgovaramo iz želje da djetetu olakšamo. Teško je gledati njegovu tugu, strah ili frustraciju pa poželimo osjećaj ukloniti ili problem brzo riješiti.
Ipak, dijete iz naših reakcija ne uči samo kako se nositi s jednom svađom, izgubljenom igrom ili lošom ocjenom. Uči i što se u njegovoj obitelji događa s neugodnim osjećajima. Smije li ih pokazati? Hoće li ga netko saslušati? Mora li ih brzo sakriti kako bi odrasli ponovno bili mirni?
Emocionalno zdrav odgoj zato ne znači postići da dijete bude što češće sretno. Mnogo je važnije pomoći mu da prepozna ono što osjeća, da podnese osjećaj koji nije ugodan i da ga izrazi na način koji ne ugrožava ni njega ni druge.
Neugodan osjećaj nije pogrešan osjećaj
Zoran Milivojević u knjizi Emocije – psihoterapija i razumijevanje emocija piše o značenju i funkciji emocionalnih reakcija. Osjećaj može biti neugodan, a ipak imati smisla. Strah prati doživljaj opasnosti, tuga gubitak nečega važnog, a ljutnja često prepreku, nepravdu ili povrijeđenu granicu. Osjećaji nisu uvijek nepogrešivi pokazatelji stvarnosti, ali ih vrijedi primijetiti prije nego što ih pokušamo utišati.
Dijete, dakle, ne treba učiti da se ne smije ljutiti ili bojati. Treba postupno otkrivati kako se s tim osjećajima može nositi. Ako se dječak razbjesni jer je izgubio u igri, njegova je ljutnja razumljiva. Ako zbog nje udari prijatelja, odrasla osoba treba zaustaviti ponašanje: „Vidim da si jako ljut zbog poraza. Neću dopustiti udaranje. Ostat ću uz tebe dok se ne smiriš, a onda ćemo vidjeti što možeš napraviti.“
Prihvatiti emociju ne znači složiti se sa svim što dijete kaže, popustiti zahtjevu ili dopustiti svako ponašanje. Granica i razumijevanje mogu postojati u istoj rečenici. Dijete tako dobiva dvije važne poruke: ono što osjeća nije sramotno, ali je odgovorno za način na koji taj osjećaj izražava.
Dijete emocije najprije regulira uz odraslu osobu
Odrasli raspolažu riječima poput razočaranja, nelagode, zavisti, zabrinutosti ili krivnje. Malo dijete nema takav rječnik. Ono najprije primjećuje tijelo: srce mu brzo kuca, trbuh se stegne, ruke postanu nemirne, poželi vikati, pobjeći ili se sakriti. Tek s vremenom ta iskustva počinje povezivati s riječima.
Zato je odrasla osoba u prvim godinama svojevrsni prevoditelj. Može reći: „Čini mi se da te prestrašilo kada je pas tako glasno zalajao“ ili „Baš si razočaran jer danas ne možemo u park“. Važno je ostaviti mogućnost da nismo pogodili. Umjesto sigurnog „Ti si ljut“, ponekad je bolje ponuditi: „Izgledaš mi ljutito. Jesam li dobro razumjela?“ Starije dijete možemo pitati što primjećuje u tijelu i koja mu riječ najbolje opisuje osjećaj.
No riječi nisu uvijek prvi korak. Kada je dijete jako uzrujano, teško će pratiti dugo objašnjenje ili odgovarati na niz pitanja. Tada mu više pomaže mirna prisutnost odrasle osobe: tiši glas, sporiji ritam, malo prostora i jednostavna ponuda. Mlađem djetetu možemo predložiti da zajedno nekoliko puta polako „ohladi vruću juhu“ dugim izdahom. Starijem može odgovarati da sjedne, osloni stopala o pod, popije vode ili kratko bude samo, uz dogovor da ćemo se vratiti razgovoru.
Takva pomoć naziva se suregulacijom. Dijete se ne „smiruje na naredbu“, nego se vraća u ravnotežu uz odraslu osobu koja mu daje osjećaj sigurnosti. Neće svako dijete željeti dodir, razgovor ili vježbu disanja, pa možemo ponuditi dvije mogućnosti i pratiti što mu odgovara.
Istraživanja roditeljske socijalizacije emocija već dugo pokazuju da su reakcije odraslih, njihov vlastiti način izražavanja te razgovori o osjećajima povezani s razvojem dječje emocionalne regulacije. Dijete o emocijama uči i kada mu nešto objašnjavamo, ali još više kroz iskustvo odnosa: kako odrasli reagira kada osjećaj postane glasan, neugodan i neuredan.
Ponekad ne treba požurivati tugu
Djevojčici se potrga omiljena narukvica i ona zaplače. Odrasloj osobi rješenje se čini jednostavnim: „Kupit ćemo drugu.“ Ali djevojčica ne plače zbog cijene narukvice. Žao joj je predmeta uz koji možda veže neko sjećanje, važnu osobu ili osjećaj posebnosti.
U tom trenutku može biti dovoljno reći: „Baš ti je žao. Znam koliko ti je bila važna“ i ostati uz nju. Priznati osjećaj ne znači pojačavati ga niti dijete uvjeravati da je situacija strašnija nego što jest. Znači ne žuriti preko njegova doživljaja samo zato što je nama neugodno gledati suze.
Kada se prvi val tuge smiri, možemo pitati želi li pokušati popraviti narukvicu, sačuvati neki njezin dio ili jednostavno još malo biti tužno. Dijete tako stječe iskustvo da osjećaj može doći, biti snažan i zatim se promijeniti. Ne mora ga odmah ukloniti da bi bilo sigurno.
Igra i crtež mogu biti jezik, ali nisu dijagnoza
Djeca svoj unutarnji svijet ne izražavaju samo razgovorom. Ponekad ga nacrtaju, odglume ili danima ponavljaju sličnu priču među figuricama. Medvjedić se izgubi i ponovno pronađe mamu. Lutka se naljuti. Zmaj se boji. Superjunak izgubi moć pa traži način da je vrati.
U takvoj igri dijete može isprobavati uloge, odnose i moguće završetke. Kreativnost ovdje nema mnogo veze s tim crta li „lijepo“. Ona se vidi u zamišljanju, povezivanju, mijenjanju priče i traženju drukčijeg rješenja. Ipak, istraživanja simboličke igre upozoravaju da ne trebamo donositi prevelike zaključke. Igra je vrijedan razvojni prostor, ali nije dokaz da će svaka kreativna aktivnost automatski poboljšati određenu emocionalnu ili kognitivnu sposobnost.
Isto vrijedi i za crteže. Crno sunce, vrlo malen lik ili kuća bez prozora sami po sebi nisu dokaz traume, tuge ili problema u obitelji. Dječji crtež ovisi o dobi, trenutačnoj ideji, dostupnim bojama, priči koju je dijete čulo i mnogim drugim okolnostima. Umjesto da ga tumačimo bez djeteta, možemo pitati: „Želiš li mi nešto ispričati o svojoj slici?“ Ako želi, slušamo. Ako ne želi, dopuštamo da crtež ostane samo crtež.
Kreativnost možemo ograničiti i kada prebrzo pokušamo popraviti rezultat. „Sunce je žuto“, „Drvo ne izgleda tako“ ili „Daj meni, pokazat ću ti“ možda vode prema urednijem radu, ali ostavljaju malo mjesta za dječju ideju. Pitanje „Kako bi ti to napravio?“ otvara više prostora. Kada papir postane kuća, kutija svemirski brod ili dvije stolice tvrđava, dijete vježba zamisliti mogućnost prije nego što zna konačno rješenje.
Koliko pomoći je dovoljno?
Dijete pokušava složiti toranj, ali on se nekoliko puta sruši. „Ne mogu!“ vikne i odgurne kocke. Roditelj može brzo složiti toranj umjesto njega, no može i ostati dovoljno blizu da dijete dobije priliku nastaviti: „Baš te naljutilo. Hoćeš da zajedno pogledamo zašto se ruši ili želiš pokušati još jednom sam?“
Možda će staviti širu kocku na dno. Možda će opet pogriješiti. U takvoj podnošljivoj teškoći susreću se emocije i kreativno rješavanje problema: dijete osjeća frustraciju, ali nije preplavljeno; pokušava nešto promijeniti i vidi što će se dogoditi.
Nije svaka frustracija razvojno korisna. Ako je zadatak daleko iznad djetetovih mogućnosti, uzrujanost se pojačava ili dijete više ne može primiti pomoć, inzistiranje ga neće nužno učiniti otpornijim. Tada prvo vraćamo osjećaj sigurnosti, smanjujemo zahtjev ili zadatak dijelimo na manji dio. Tražimo mjeru u kojoj dijete može doživjeti: „Bilo mi je teško, dobio sam potrebnu pomoć i napravio sljedeći korak.“
Samopouzdanje se gradi iz iskustva
Roditelji djeci često govore: „Ti možeš sve.“ Lijepo je čuti ohrabrenje, ali dijete zapravo ne treba vjerovati da će mu sve uspjeti. Korisnije je povjerenje da može pokušati, pogriješiti, nešto naučiti, zatražiti pomoć i ponovno se vratiti zadatku.
Samopouzdanje se zato ne gradi samo komplimentima. Važno iskustvo nastaje kada dijete pogleda nešto što je uspjelo učiniti i zna da je u tome sudjelovalo: samo je obuklo jaknu, popravilo igračku, riješilo nesporazum ili nakon nekoliko pokušaja složilo toranj. Odrasla osoba to može primijetiti bez pretjerivanja: „Nije ti išlo iz prve, ali promijenio si način i uspio.“ Takva povratna informacija pokazuje djetetu što je konkretno napravilo.
To ne znači da trebamo ukloniti pomoć niti dijete prepustiti problemima koje ne može riješiti. Sigurnost, zaštita i jasne granice ostaju odgovornost odraslih. Između rješavanja svega umjesto djeteta i ostavljanja djeteta samog postoji širok prostor zajedničkog pokušavanja. Upravo se u njemu postupno razvijaju i sposobnost i povjerenje u sebe.
Odrastanje ne izgleda uvijek mirno
Emocionalno pismeno dijete i dalje se ljuti. Kreativno dijete ponekad ne zna što bi nacrtalo, a samostalno dijete još uvijek treba pomoć. Zdravo odrastanje nije djetinjstvo iz kojeg smo uspjeli ukloniti tugu, frustraciju, strah i razočaranje.
Dijete će izgubiti utakmicu, dobiti ocjenu koju nije željelo, posvađati se s prijateljem ili gledati kako se nešto što je dugo gradilo ruši. Ne možemo mu obećati život bez takvih iskustava. Možemo mu pomoći da ih s vremenom sve bolje prepoznaje i podnosi. Dok je malo, mi ćemo riječima imenovati ljutnju i zaustaviti ruku koja udara. Kasnije će možda samo moći reći da je ljuto, odmaknuti se i vratiti razgovoru kada bude spremno.
Ni roditelj neće svaki put reagirati strpljivo i smireno. Ponekad ćemo požuriti s rješenjem, umanjiti problem ili reći nešto zbog čega nam poslije bude žao. I tada možemo pokazati važnu emocionalnu vještinu: vratiti se i popraviti odnos. „Maloprije sam ti rekla da nije ništa, a vidim da je tebi bilo važno. Žao mi je. Želiš li mi sada ispričati?“
Cilj, dakle, nije dijete koje je uvijek sretno niti roditelj koji uvijek ima savršen odgovor. Cilj je odnos u kojem ima mjesta za cijelu paletu osjećaja, za jasne granice, pogreške, razgovor i novi pokušaj. Tako dijete postupno razvija nešto mnogo korisnije od stalne sreće: sigurnost da može osjetiti i tugu i ljutnju i strah, a da u tim osjećajima ne ostane samo.
Želite li djetetu pomoći da bolje razumije svoje emocije?
U Baltazarici kroz razvojne programe i radionice djeca uče prepoznavati osjećaje, izraziti ih na prihvatljiv način i graditi sigurniji odnos prema sebi.
Istražite programe i radionice